Pakiranje u vrečice

Pakiranje stripova u zaštitne vrečice i nije tako jednostavan posao kako bi se prvo pomislilo. Zahtjeva spretnost i vještinu koju posjeduje samo iskusni kolekcionar, a biti picajzla (ili barem djevica u horoskopu) kod ovakvih poslića je pozitivna karakterna osobina. Pakiranje stripova zna biti mukotrpan posao. Ali i sladak. Na vlastitom primjeru probat ću objasniti zašto je to tako. Naime, jučer sam u originalne vrečice pakirao oko 150 starih stripova, uglavnom Dnevnikovih Martija i Dilana... No, 'ajmo redom.

Pakiranje je, u stvari, počelo prije nešto više od mjesec dana. Saznao sam da u Njemačkoj postoje originalne vrečice koje veličinom odgovaraju baš ovim starim Dnevnikovim stripovima. Odmah sam alarmirao svog prijatelja koji živi u toj prijateljskoj europskoj državi, Zoska, i on je kratko rekao - "Šaljem!" Već drugi dan, vrečice su bile na putu prema stripovima, no, pošta kao pošta, nije od prve uspjela pronači Hrvatsku. Sa zakašnjenjem od mjesec dana, paket je ipak sretno stigao na odredište i stripovi, željni brige i zaštite, iskočili su van mračnog ormara gdje su godinama čekali svoju zaštitnu odjeću. Izvadio sam ih na kauč i počela je igra s njima. Svaki broj se polako pregleda, provjere se rubovi, boja papira, ljepilo i uvez (da se slučajno nije počeo razljepljivat), onda se malo zaviri unutra, uzdahne "Ah, Roi..." ili "Ovoga se sjećam!", te konačno pažljivo uloži u najlonski omotač. Kada je strip unutra, vrečicu na gornjem vrhu valja zatvoriti kako prašina ne bi ulazila i kako papir u dodiru sa zrakom ne bi mijenjao svoja kemijska svojstva i žutio (to je, zapravo, nemoguće izbjeći, ali se ovako barem malo može usporiti).

Za zatvaranje vrečica koristim folia traku - fini bijeli selotejp za ljepljenje portfolia (kako kaže reklama na njegovom pakiranju). Pripremim dvije trakice, dužine centimetar i pol, pažljivo previjem vrh najlona da pogurne strip do dna i onda gore prikeljim traku. Tako zatvoren strip još uvijek nije gotov jer je u vrečici ostalo dosta zraka (zračni jastučić) kojeg treba izpuhati van. Na podu obično raširim nekoliko kupova ovako spakiranih stripova, te na svakog od njih preko noći stavim po jednu knjigu (iz Jutarnjeg, da me ne grize savjest kako te knjige ničemu ne služe)... Zadovoljan napravljenim, skužim da je već kasno i da nisam ni primjetio kako je vrijeme proletjelo. Nije to tako jednostavan posao. I nije za ljude koji nemaju strpljenja napraviti sve kako treba, polako i temeljito.

Prava satisfakcija slijedi ujutro. Spakirani brojevi su fino ispeglani, zrak je istisnut van i spremni su za slaganje na neku vidljivu policu. Na redu je slatko premjeravanje gdje što najbolje stane, kako složiti da sve bude pregledno i kasnije lako dostupno. A kada konačno sve bude na svom mjestu, pregledno i uredno, zaštićeno od zuba vremena, onda nema kraja kolekcionarovom ponosu. Priznajem, jedno vrijeme sam se pitao jel' ovako nešto baš nužno ili, uopće, normalno. Ima ljudi koji će reći da je takva pasija pretjerana, no, pravi kolekcionari znaju zadovoljstvo koje pruža brižljivo održavana kolekcija. Stripovi tako dvaput vraćaju svom gazdi. Prvi put dok ih čita, a drugi put dok se brine za njih. S njima se možete igrati, preslagivati ih i pakirati u vrečice, provoditi sate i sate... No, ako pitate moga psa, koji je evo opet došao s vodilicom u njuški - sve mi se čini da se on baš i ne bi s tim složio...

__________________________________________

U današnjem zapisu još i kratka bilješka da je u srijedu u Americi izašao 16. broj Kirkmanovog stripa The Walking Dead. Dekara se kune da će 4. broj ovdašnjeg (srpskog) izdanja biti vani do kraja slijedećeg tjedna.


Ako njegovu naslovnicu
(točnije, Milanovu) još
niste vidjeli - možete
je pogledati na linku
Okružen mrtvima 4.

Ovdje se, pak, nalazi nova naslovnica američkog broja 16!