Cal McDonald

Za dobar strip nije dovoljno samo imati dobrog scenaristu i dobrog crtača. Nisam o tome prije razmišljao, pa me je malo iznenadilo kad sam ovih dana procitao cijeli (dosadašnji) run Cala McDonalda i kad sam vidio da dolaskom novog crtača na seriju, stvari više ne štimaju kao prije.

Serijal o detektivu nadprirodnih zločina, Calu McDonaldu, prevestveno je humoristični noire, sa pomalo potisnutim, prigušenim ironičnim humorom koji ovoj, već sto puta viđenoj temi daje znatnu dozu svježine i jedan novi, simpatičniji pristup. Cala piše Steve Niles, scenarist novije generacije koji se probio sa nezavisnom serijom 30 Days Of Night. Do sada je napravljeno 2 mini serijala i jedna specijalka, a prvi mini i specijalku, Criminal Macabre (2003) i Love Me Tenderloin (2004), nacrtao je Ben Templesmith.

Benov crtež je uglavnom vrlo stilizirana varijanta nadocrtavanja preko fotografija, pogotovo preko lica glavnih junaka, te njihova višestruka obrada na računalu. On nije onaj klasični, starinski crtač koji svoje umjeće drži u malom prstu, već je on moderni vizualni manipulator. Mnogi smatraju da nije niti pretjerano inovativan umjetnik, no, ipak, treba priznati da je besprijekoran kod stvaranja mračne atmosfere nedprirodnih događaja u stripu. Vampiri i ostala čudovišta postali su njegov trademark i odmah se, od početka, kužilo da lik ciničnog Cala McDonalda radi s velikim užitkom i simpatijom.

Templesmith je McDonalda i ostale glavne likove u stripu (dežurnu narednicu, te Calovog pomočnika ghoula Mo'locka) u nekoliko poteza linijom darivao bogatom paletom vidljivih grimasa, tj. osjećaja, koji su odlično potencirali Nilesovu humorističnu komponentu scenarija. Svaka fora u stripu, Templesmithovim je crtežom tako dobila snagu u svojoj realizaciji. Dovoljno je povezati neki glupi McDonaldov komentar sa izrazom na licima ljudi oko njega, pa da strip odmah na prvu postane drag i neodoljiv velikom broju čitatelja.


Nažalost, nakon prvog minija i specijalke, Ben je otišao raditi neke druge projekte (svoj vlastiti strip Singularity 7, a trenutno po scenariju Warrena Ellisa radi strip Fell koji će se pojaviti u jesen).

Na Calu McDonaldu ga je naslijedio Kelley Jones, dobro poznati majstor crtanja koji je klasičar i čiji je stil izgrađen na stilu horror crteža Berniea Wrightsona. Onako na prvu, reklo bi se – odličan odabir, nitko bolji nije mogao doći na ovaj serijal, pogotovo kad se zna da je Kelley već prije odlično nacrtao hrpu sličnih stripova (od svoga The Hammera, preko Deadmana i Batmana, sve do vrlo duhovitih The Crusadesa).


Ipak, po izlasku njegovog minija, Last Train To Deadsville (2004), pokazalo se da to nije dovoljna garancija. U globalu, Kelleyu se ne može zamjeriti da je strip loše nacrtao, da je fušao ili da si nije dao dovoljno truda. Opet, s druge strane, vidljivo je da Cal McDonald više ne funkcionira ni približno dobro kako je funkcionirao dok ga je radio Templesmith. Nilesov scenario je i dalje uglavnom na istoj razini, jednako je štosan u punch-linijama i duhovit u bezizlaznim riješenjima glavnih junaka. Jedini problem je to što, kod novog crtača, te stvari više ne dolaze do izražaja.

Dok sam čitao Last Train To Deadsville, uglavnom su mi nedostajale vizualne poente. Volim crtež Kelleya Jonesa i smatram ga vrlo dobrim crtačem. Čini mi se, jednostavno, da se ovdje on i scenarist nisu uklopili. Obzirom da je serija stripova o Calu McDonaldu odlično startala i da je mnogima on na prvu postao jedan od simpatičnijih strip junaka, šteta bi bilo da se sada, nakon što se fino zahuktala, ova serija ubrzo ugasi.


Uskoro će biti prilika za popravak na relaciji Niles-Jones (ovih dana je krenuo novi mini – Supernatural Freak Machine), a do tada, pak, ostaje misao kako za dobar strip nije dovoljno samo imati dobrog scenaristu i dobrog crtača. Potrebno je još i da se njih dvojica dobro razumiju, te da se ostvari međusobna kemija. A onda, ne treba sumnjati, neće izostati niti pozitivni kemijski proces između njihovog stripa i čitatelja.